14 veljača
2020.
Novosti iz škole INTERVIJU S GLUMCEM SVENOM ŠESTAKOM

INTERVIJU S GLUMCEM SVENOM ŠESTAKOM

Tko je glumac?

Sven Šestak je rođen 11. 03. 1974. godine u Koprivnici, gdje je završio i osnovnu školu. Nakon toga upisao je gimnaziju u Varaždinu, maturiravši 1992. godine. Iste godine upisao je Pravni fakultet u Zagrebu, ali ljubav prema kazalištu ipak je prevladala pa je 1993. godine upisao ADU u Zagrebu. Diplomirao je 1999. godine. Član glumačkog ansambla kazališta “Gavella” je od 2002. godine. Već nekoliko godina naš je sugrađanin i živi na relaciji Đurđevac-Zagreb.

Kako ste postali glumac?

Išao sam na prijemni na glumačku akademiju. Prvi put su me srušili i onda sam se godinu dana ozbiljno pripremao. I onda su me primili. I sad se lagano pripremam za mirovinu.

Kakav je bio osjećaj kad ste upisali akademiju?

Od velikog plusa pa do velikog minusa. Prvo je euforija, a onda shvatiš da ne znaš disati ni govori ni ponašati se na sceni. Padneš u depresiju jer ti se čini da su svi bolji od tebe. Onda završiš akademiju pa nema posla kao u svim ostalim zanimanjima. Pa te pozovu da radiš u nekom kazalištu, pa si sav hiperaktivan.  Pa si onda „down“. Pa onda to napraviš pa se pitaš kaj sad. Pa te opet angažiraju pa tako stalno gore dolje. Ali barem nije dosadno.

Jesu li vaši roditelji bili zadovoljni vašim odabirom zanimanja?

Jesu. Inače nisu baš svi roditelji „ludi“ da im djeca idu u glumce. Bili su zadovoljni i sretan sam zbog toga.

 

Kako ste došli na ideju za današnju predstavu „Kako nastaje predstava“ koja na izvrstan način djeci pa i odraslima prikazuje kako nastaje kazališna  predstava?

Ovo je dio trilogije Karla Čapeka „Kako što nastaje?“ (kako nastaje film, novine. predstava) Danas je apsolutno iluzorno govoriti publici kako nastaje film, novine, ali u tome kako nastaje predstava nije se ništa promijenilo. Razlika je samo što danas inspicijent ne dolazi po glumce, nego ih poziva preko razglasa. Ova predstava je ustvari bila moja diplomska radnja. Da bi diplomirao, moraš izvesti monodramu u trajanju od minimalno 25 minuta pred publikom. Taj se tekst meni svidio pa smo ga proširili i pretvorili u predstavu. Ta predstava igra od 1997. godine

Spomenuli ste pojam monodrama. Možete li nam objasniti taj pojam?

Monodrama je kad glumac sam priča. Ovo je monokomedija. Mono znači jedan, a drama znate što znači. Monodrama je zgodna jer se u monodrami mogu podijeliti neke intimne misli s publikom.

Koliko se pripremate za jednu predstavu?

Ovisi, ali većinom 2-3 mjeseca nikad više osim ako nije neka dosadna „papazijanija“ pa ju pripremam 5 mjeseci. Prosječno dva i pol mjeseca. Prvo krenu čitaće probe, pa probe u prostoru, pa probe na pozornici, pa probe u pravoj scenografiji i u pravim kostimima  s pravim svijetlima i pravim „živčanoćama“. I onda se dogodi predstava.

Koja vam je najdraža predstava koju ste radili?

Teško je reći jer svaka predstava koju radiš mora ti biti draga. Ako ti nije draga, znači da nešto ne valja, ali ako bi baš morao izdvojiti, bila je jedna i zvala se Brana. Autor se zove Conor McPherson. To smo radili u mojoj matičnoj kazališnoj kući u „Gavelli“ gdje radim dosta godina. Ova predstava mi je jako draga, draga mi je bila jedna predstava koja se zvala Izbori. Draga mi je jedna predstava koja je izašla ovih dana, a zove se Kraljevstvo moje za početnike.

Kakve uloge volite?

Ja više volim negativce, pozitivci su mi dosadni. Sve su nešto zaljubljeni, sve se nešto vole meni je to „onak“.  Publika manje voli negativce, ali ih je zanimljivo igrati.

U koliko ste predstava igrali?

Neki dani su baš stavili podatke na Internet stranice od „Gavelle“. Tamo sam odigrao između 40-50 predstava i još u drugim kazalištima dvadesetak. Znači ukupno 60-70 predstava.

Koju biste ulogu htjeli odigrati?

Kad sam bio mlađi onda sam govorio: „Uh, htio bi ovo! Uh htio bi ono!“ A sad je svaka uloga dobra ako se barem malo nađeš u njoj.

Koja je najčudnija stvar koju ste morali napraviti na predstavi?

Ja mislim da je najčudnije bilo kad sam se morao skinuti u gaće. Ja kad se skinem u gaće to je zbilja smiješno.

Jeste li se ikad poljubili u predstavi?

Pa jesam u puno njih, zadnja koje se sjećam zove se Pijani.

Je li  Vam draže glumiti u kazalištu ili u filmu?

To je vječno pitanje. To su dvije različite stvari. Serije i filmovi imaju neki svoj šarm, a kazalište mi je drago zbog neposrednog kontakta s publikom. U kazalištu mi ne može nitko reći: „Stani ne valja idemo ispočetka.“ Tako da mi je kazalište ipak malo draže, ali nemojte reći to filmašima jer me više neće zvati.

Jeste li ikada morali improvizirati?

O, da dođe neka predstava, zaboravi se tekst, dogodi se, ne možemo ni mi uvijek biti na 100% koncentracije. Kad je neka modernija predstava, neki moderni tekst, onda to malo prepričaš. Danas sam dva puta zaboravio tekst. Nezgodno je kad se igra Shakespeare koji je pisan u strogoj formi stihova. Ako to zaboraviš, onda nema improvizacije. Tad je malo nezgodno, ali zato postoje šaptači. E sad, ako je glumac gluh, onda oni šapću da i ovi u zadnjem redu u publici čuju. Ali nitko se oko toga ne uzrujava, osim šaptača, ali njemu je to posao.

Imate li tremu?

Uvijek. Glumac mora imati tremu. Ako glumac nema tremu, znači da mu nije stalo. I danas, vi ste dolazili, ja sam stajao tamo u kutu. Ovo predstavu igrao sam više od 200 puta, ali je trema prisutna svaki put dok ju igram.

Kako se osjećate kada predstava na tren ne krene po planu?

Predstava može ići. „Show must go on.“ Ne znam ni jednu predstavu što god se dogodilo predstava mora ići do kraja. Nisam bio, nisam čuo, nisam radio predstavu koja je prekinuta. Ne znam jeste li u lektiri došli do Molierea. Za njega se govori da je umro u predstavi u kojoj je igrao umišljenog bolesnika. Nadam se da se to više nikad nikome neće dogoditi.

Je li vam se dogodilo da ste se razbolili pa da niste mogli odigrati predstavu?

Toga nema. Na 4. godini akademije igrali smo predstavu u dubrovačkom kazalištu, noć prije svi smo se po otrovali školjkama/kamenicama. Imali smo kronično trovanje želuca, ali smo odigrali predstavu. Nakon izlaska sa scene išli bismo povraćati i ponovno na scenu. Valjda toga nema. Postoji taj adrenalin koji, valjda,  blokira receptore boli. Evo, kod vas je tu bilo malo hladno, ali kad ste vi došli… Sad mi je vruće.

Koji je vaš hobi?

Najviše volim u zadnje vrijeme stolariju. Sad sam si nakupovao pila, bušilica… Imam “frenda” koji je baš tu u Đurđevcu, koji je pravi stolar i koji me uči. Ja pomalo pilim i bušim. To mi je najdraže. Ne volim ove mirnije hobije tipa skupljanje značaka i slično. To ne volim jer mi je to predosadno. Uzmeš značke i staviš na stol i gledaš i onda ništa…

 Ima li glumac kakav viši cilj? Broadway, Hollywood?

Kako tko. Mislim da je to individualno. Imamo naših glumaca koji teže Hollywoodu . Jedan je uspio dvojica čak ih ima i više  ali nikad nismo čuli za njih jer nisu nikad u Hrvatskoj radili.  Imamo nekih glumaca koji su vani radili pa su se dočepali Hollywooda. Imamo Gorana Višnjića koji je bio godinu iznad mene na akademiji. On je već na akademiji želio ići u Hollywood. Meni je uvijek bio san otići u „Gavellu“ pa mi se ostvario. Bio mi je san imati svoje kazalište i to sam ostvario. O Hollywoodu sam sanjao, možda, kad sam bio mlađi, sad više ne. To bi značilo cijeli život „ispretumbat“: naći nove prijatelje, promijenit kontinent, ući u te njihove vode koje su pune zavisti i intriga.

 

(razgovor vodili učenici 8. razreda, intervju pripremili učenici članovi literarno-novinarske grupe)