Nije lako biti trinaestogodišnjakinja

Trinaest. Uh, taj broj! Mislim da je uklet. Meni je trinaest godina. Moram priznati, teško je biti trinaestogodišnjakinja. Ne znam zašto, ali sve mi je teško, naporno i najčešće dosadno. Sedmi razred. Tako sam se bojala tih novih predmeta, Kemije i Fizike. Kemija mi se svidjela, ali fizika, to je već drugi par rukava. Učenje mi više nije omiljena zanimacija. Sva sam u oblacima i jednostavno, sve je drukčije. Malo me trgnula trojka iz Geografije. Eto, sve ima veze s brojkom trinaest, a iz Geografije ih imam dvije. Trojke, mislim. Kada ih vidim u e-dnevniku, padne mi mrak na oči. Priznajem, naviknula sam se na petice i pokoju četvorku. Onda pomislim, ma koga briga za Geografiju, osim mojih roditelja. Njima su važne moje ocjene. I meni su važne, ali učenje mi više nije najvažnija stvar u životu. Kod kuće – ista stvar. Ponekad samo želim biti sama sa svojim mobitelom. No, to je nemoguće jer imam tri mlađe sestre. Prije sam se često igrala s njima, no u posljednje vrijeme me znaju jako nervirati. Pa imam i ja svoje brige! I onda me još i roditelji gnjave pitanjima o dečku. Kakav dečko?! Trenutno mi uopće nisu zanimljivi. Razmišljam o promjenama koje mi se događaju. Fizičke me promjene toliko ne brinu, ali u mojoj je glavi kaos. Ponekad dobar kaos, ali ponekad… Sjetim se razgovora na nastavi Biologije. Je li moguće da su ti hormoni tako luda stvar? Ponekad krivim sve oko sebe za promjene koje mi se događaju i strašno sam mrzovoljna. Mrzovolja prođe i dođe neki novi osjećaj. Ljutnja? Nisam sigurna. No, sve ipak prođe, a meni padne na pamet da možda i nije tako loše imati trinaest godina. Da, imam puno obveza, no ipak nađem vremena za obitelj, prijatelje i zabavu. Odrastanje je zanimljivo i trebam uživati u svemu što mi se događa.

 

                                                                                              Ema Domišljanović, 7. d

                                                                                              Županijski LiDraNo, 2021.